U Lovorku se dolazi s povodom, ali i bez povoda. U Lovorku se dolazi zbog proslava važnih događaja u životu, ali i onako, čisto iz gušta, odobrovoljiti želudac. Pamti Lovorka dječake i djevojčice u pričesnim svečanim odjelcima, djevojčice što se pretvaraju u djevojke i dečke koji se nelagodno osjećaju u odijelima od krizme, vesele djevojačke i razuzdane momačke večeri, proslavu nakon 10 godina studiranja i konačno stečene diplome, stisak ruke i zadovoljstvo zbog upravo sklopljenog ugovora, 90. rođendan none i 4 generacije jedne familije za stolom, okupljanje kolega iz srednje škole, neviđeno veselje ili zbunjenost novopečenih tata. Bili su u Lovorki svjedoci zaljubljenih pogleda mladenaca i suza u očima njihovih roditelja, priljubljenih parova na proslavi Valentinova, prosinačkih veselica i zdravica. Koliko se samo puta dizalo čaše, nazdravljalo, najedalo do sita, odgađalo početak dijete. Koliko je samo puta spontano zapjevalo društvo. A da, i plesalo se, i to još kako...
Tko bi to znao... Možda u roštilju na drveni ugljen, pomno odabranom mesu i recepturi koja vuče korijene iz kolijevke roštilja, Leskovca. U riječima: meze, vješalica, kajmak, gravče na tavče, baklava - sve dobrim starim sinonimima za balkanske gurmanske bakanalije? U slasnim ćevapčićima? Sočnim i mekanim pljeskavicama prošaranih sirom? U nesvakidašnjim uvijačama i mesnim uštipcima? Možda je stvar u nenametljvim, a opet stalno prisutnim konobarima, vlasniku koji se osobno hvata pregače i priprema smjesu za mljeveno meso, besplatnom namazu i prepečenom kruhu koji vam serviraju za dobrodošlicu. A opet možda u razumijevanju onih kojima je Balkan u duši, ali im je srce uz hrvatsku peku ili onih kojima Balkan teško pada na želudac pa radije jedu puretinu, njoke, fuže ili obročne salate. Nesumnjivo ima i nešto i u samom ambijentu koji podsjeća na vremena u kojima se manje žurilo, a više uživalo u životu, druženju, opuštanju i hrani. Drvo, cigla, topli tonovi i odmjerena glazba stvaraju ambijent u kome nestaje svaka napetost. Jednostavno se isključujete iz onoga vani i osjećate kao da ste došli u kuću najboljeg prijatelja koji će vam ugoditi i pobrinuti se da iz njegovog doma ne odete ni žedni ni gladni.
Jedno je sigurno, hrana je njihov posao, ali i veliki užitak. I kada ne spremaju jela za goste, opet su u kuhinji! Stalno nešto isprobavaju i kombiniraju sa željom da njihova i tako poznata jela budu još posebnija.
Istina je, Lovorka i Riječani se vole. Nije ni čudo, ljubav ipak ide kroz želudac!
Dobro došli u Lovorku!